Kontam da će ovaj napis mnoge zanimati jer se radi o veoma slikovitom opisu života i prilika u Bosanskoj Krajini do 2. svetskog rata. Pisao ga je moj sada vec pokojni deda-stric Mladen P. i ovo je naravno samo delić delića priče. Ovaj blogpost posvećuje svojim dedovima, Nikoli (1924-1999), Nikodinu (1926-2002) i naravno piscu ovih redova, deda Mlađi (1920-2008).
Rijeka, 25.03.1985. godine
Odvojen od svog rodnog kraja osjećam potrebu da nešto napišem i ostavim mojoj djeci da znaju svoje porijeklo. Ali kad sam počeo o ovom razmišljati, shvatio sam da vrlo malo poznajem potrebnih stvari i događaja. Mnoge događaje sam i zaboravio. Mnogi stariji ljudi u selu su umrli u toku ili poslije II svjetskog rata, pa ih ne mogu o tome pitati i provjeriti ono što sam slušao kao dijete. Dakle, kasno sam prišao ovom poslu. No, ipak treba pokušati i koliko toliko napisati, bez pretenzija da je sve točno vremenski označeno.
Kraj u kojem sam rođen vrlo je interesantan i pogodan za život. Udaljeno je selo Slavićka od Banjaluke 22 km. Od Piskavice – željezničke stanice 5 km. Od Omarske 10 km.
Selo Slavićka dugo je 5 km sa sjeverne strane Rakitovače brda iznad naših kuća, a sa druge, južne strane Rakitovače dio sela Slavićke prozeže se ispod brda Rakitovače u dužini 4 km. Selo Slavićka graniči se sa sjevera sa selom Piskavica, sjeveroistočno sa selom Borkovići, sa južne strane selom Bronzani Majdan, a sa zapadne strane selom Jelićka i sjeverozapaden strane selom Radosavska.
Po svom geografskom mjestu nalazi se između ovih sela i često je mijenjalo općine i mjesne zajednice. Za vrijeme stare Jugoslavije pripadali smo općini Piskavica. Odmah poslije rata općini Ivanjska, zatim općini Bronzani Majdan, da bi se od prije 10 godina našlo u općini Banjaluka. Ovo iznosim radi toga što sada, ako nam treba dokumenat o državljanstvu, izvod iz knjige rođenih, treba dobro razmisliti gdje ćeš prvo pitati, jer sva dokumenta nisu prepisana i predana onim mjesnim uredima kojima smo pripadali.
Ispred sjevernog dela sela Slavićke protiče rječica Brkolosa, a sa južne i jugozapadne strane rječica Gomjenica, oko kojih se nalaze plodna polja na kojima uspijevaju kukuruzi, pšenica, zob, ječam, raž i druge kulture, a veliki dio polja koristi se za travu i ishranu stoke. Brdski dio zemljišta takođe se koristi za svje usjeve i voćnjake, u kojima posebno uspijeva šljiva i jabuka.
Sve do 1950. godine kuće stanovnika našeg sela nalazile su se u brdskom dijelu 400-500 metara visoko i na vrlo nepovoljnom terenu. Osnov ovakvom nastanjivanju je bježanje od puteva i ravnica da bi izbegli turske pljačkaše koji su skretali putevima i ravnicama i rijetko su se odlučivali da se penju uz brda. U brdima i ispresecanom zemljištu lakše se moglo pobjeći i skloniti od svih neželjenih posjetilaca. Naravno, bio je i pogodniji način odbrane ukoliko su se odlučili braniti. Bilo je to korisno i radi zaštite plodnih oranica u ravnici za dobijanje raznih žitarica i trave za ishranu ljudi i stoke. Poslije rata već su se mnogi preselili pored riječice Brkolosa i puta. Izgradili su dobre kuće sa svim potrebnim komforom.
Stara kuća mojih predaka nalazila se na brdu na jednoj zaravni koja se nije vidjela iz ravnice i sa puta. Od kuće na 100 metara nalazio se jedan brežuljak sa kojeg se mogla osmatrati čitava dolina do vrha Kozare, Prijedora i prema Banjaluci. Kuća se nalazila na takvom terenu da se ispod jednog dijela kuće nalazio ukopan podrum za smještaj konja preko zime, te raznih proizvoda koji su podložni smrzavanju. Nad podrumom se nalazila soba sa tri mala prozora, a ispred sobe nalazila se kuhinja, dio kuće koji nije bio ozidan, već od brvana – dasaka. Na sredini te nazovimo kuhinje nalazilo se mjesto za loženje vatre na slobodnom prostoru na kome su se dovlačiče cijele klade drveta i uz njih ložila vatra, u loncima kuhala hrana, na verigama kotlovi za kuhanje većih količina hrane i prekuhavanje mlijeka. Na sredini toga ognjišta, kako smo ga zvali, od dobro nabijene zemlje – ilovače ili cigle uređen je prostor na koji je polagan kruh i pečen pod sačom ili zatrpavan pepelom i žarom. Interesantno je da su sve kuće u selu imale po dvoja vrata, tako ako na jedna vrata netko nepozvan ulazi, na druga se može pobjeći. Koliko sam puta ovu mogućnost iskoristio. Kad bi otac dolazio u kuću , već bi čuli i znamo na koja vrata ulazi, a znamo da smo nešto pogriješili, trebalo je na vrijeme iskoristiti druga vrata, skloniti se dok ne prođe opasnost, dok se ne smiri. Dvoja vrata imala su još jednu praktičnu potrebu, jer je u svakoj kući živjelo više ljudi, žena i djece, i kada bi izlazili i ulazili samo na jedna vrata, predstavljalo bi to jednu prepreku.
Naša kuća koju je gradio moj otac odmah poslije I svjetskog rata bila je veličine 8 x 6 metara. U njoj je živjelo do 15 osoba. Istina, bračni parovi i mlađi spavali su po tzv. zgradama, napravama od brvana – debljih dasaka. Ova kuća,preseljena na mjesto gdje moji imaju novu kuću, nije bila ni velika ni mala za tadašnja vremena, odmah poslije rata, ali kada su brat i njegovi sinovi napravili novu kuću na sprat, stara, i u svoje vrijeme najveća kuća u selu, bila je pravi patuljak. Smiješno ju je bilo vidjeti uz jedno novo zdanje na sprat i sa svim potrebnim komforom. Velika je šteta što je nisu ostavili negdje po strani radi uspomene, jer je moj pokojni otac bio neobično ponosan na njenu veličinu i udobnost, iako nije imala nikakvih nus prostorija. Bila su to teška vremena pod turskom vlašću i vlašću stare Jugoslavije od kojih naš narod, posebno u ovi krajevima, nije imao rada i zaposlenja, već je živio od primitivno obrađene zemlje i plodova koje mu je na taj način mogla dati. Narod je bio bez škola i nepismen.
Svaka porodica imala je veliki broj djece, kao da im je podmladak i mladost djece bilo jedina radost i veselje. Mladost i pjesma ostali su mi u uspomeni. Pjevalo se na sve strane sve do početka II svjetskog rata, danju, noću, a posebno naveče. Pjevalo se i veselilo kao da žive u najvećem blagostanju.
O uslovima života moje porodice reći ću nešto kasnije. Nepoznato mi je odakle smo se doselili ni kada. Ostalo mi je u sjećanju da su nam roditelji govorili kako smo se doselili sa istoka preko tri velike rijeke. Po mojoj procjeni, vjerovatno se radi o Drini, Bosni i Vrbasu. Po nekim osobinama može se pretpostaviti da imamo osobina stanovništva nastanjenog u Srbiji, Sandžaku, pa i Crnoj Gori.
Blizina Banjaluke, vjekovnog puta od juga – mora prema sjeveru – panonskoj niziji, te planina na južnoj strani i opći položaj Bosanske krajine bio je osnov stalnog nemira, buna, bježanja i otpora raznim neprijateljima.
Postepeno osvajajući pojedine djelove Bosne i Hercegovine, turci su krajem XVI vijeka osvojili i Bosansku krajinu. Godine 1528. Turci osvajaju Banjaluku, a 1533. postaje sjedište bosanskog sandžak bega u Banjaluci. U Banjaluci je stolovao i čuveni turski vojskovođa Mehmed Sokolović, rođen u selu Sokolovići kod Rogatice, odakle je odveden kao dijete i poturčen. On je u Banjaluci izgradio Carevu džamiju i prvo javno kupatilo u Gornjem šeheru u Banjaluci.
Naši preci tursku vlast vrlo su teško podnosili. Naseljavali su se u brdima i teže pristupačnim krajevima samo da bi izbjegli svakodnevne susrete sa turskom vlašću i njenim predstavnicima. Svojim dolaskom, Turci su uveli svoje pravne propise, vjeru i običaje. Prema tim propisima – turskim pravnim shvatanjima , niko u osvojenim zemljama nema pravo vlasništva na zemlju i baštinu, osim sultana, odnosno turske države.
Sva osvojena zemlja ustupala se turskim ratnicima, ali ne u svojinu, već za njeno obrađivanje i njihovo uzdržavanje. Samo je sultan mogao dijeliti zemljište i ostala dobra istaknutim ratnicima. Tako dijeljena zemlja zvala se timari/leno/. Takav timar je obuhvata sela Omarsku, Jelićku, Gradinu, Krivaju, Marićku, Busnovu i Tomašicuiz prijedorskog sreza – kotara, a iz banjalučkog sreza još sela Stratinska, Radosavska i Slavićka. Tako je ovak timar bio dosta veliki i plodan.
Uživaoci posijeda vremenom su postali age i begovi, a radnici na uzurpiranoj zemlji postadoše njihovi kmetovi. Sjedište aga i begova bilo je na najpovoljnijim mjestima pored puteva i najbolje zemlje, a spahije u većim mjestima u njihovim kulama i čardacima, kako su nazivali svoje kuće. Sjedište spahije za naš timar bilo je u Omarskoj. Narod je spahijama, agama i begovima davao trećinu od svih svojih proizvoda, te desetinu – deseti dio svih prihoda. Sijeno su delili po polovinu.
Takvo stanje kmeta – seljaka zatekla je austrougarska okupacija Bosne i Hercegovine 1878. godine. Takvo stanje ništa se nije poboljšalo, već se i pogoršalo. Pored navedenih davanja, još su seljaci davali i plaćali travarinu, kućarinu, poljaru čuvarinu, sveštenički bir itd. Sva ta davanja nisu bila i pravedna na osnovu količine plodova, već se to po volji begova i aga određivalo od opće procjene uvijek na štetu kmeta. Procjenu su vršili desetari, a pošto su oni imali procenat od ubranih plodova, bili su živo zainteresirani da svom spahiji dobiju što više, a samim tim bi oni dobili više. Položaj kmeta bio je nepodnošljiv. Petar Kočić je sa svojim Davidom Štrbcom i jazavcem i drugim djelima je ukazivao na tursku i austrougarsku vlast na ironičan način.
Radi toga kmetovi – seljaci često su podizali bune, skrivali svoje proizvode od procjena i nastojali da što manje daju spahijama i begovima. Austrougarska vlast podržavajući prava turskih zulumćara preduzimala je vrlo oštre mjere protiv kmetova, i upotrebom oružane sile na najbrutalniji način obračunavala se sa rajom, zatvaranjem, mučenja glađu, osudama na velike vremenske kazne i slično. Ovako teški položaj kmeta djelimično se promijenio tek 1918. godine, krajem I svjetskog rata i stvaranjem stare Jugoslavije.
Zemlja na kojoj su kmetovi radili postala je njihovo vlasništvo, a država je dala begovima i agama naknadu. No, stari režim bivše Kraljevine uvodio je razne poreze i prireze, opet po procjeni od oka, tako da seljak nije mogao živjeti i nalazio se u vrlo teškim materijalnim prilikama. Seljak se nalazio u teškim uvijetima naročito u nerodnim godinama i sušom uništenim usjevima i drugim elementarnim nepogodama. Reakcinarni režim nije u takvim slučajevima pomagao svom narodu, već je tražio da mu se naplate porezi i prirezi.
To je sve dovelo do velikog zaduživanja kod banaka i bogataša u nadi da će se već nešto promijeniti na bolje. Ali stanje je bilo sve složenije i teže, tako da su mnogi bili prisiljeni da otplaćuju dugove i kamate, ostajući bez zemlje, stoke i ostalih dobara.
Vladala je velika nezaposlenost. Nije bilo u blizini, a ni u gradovima Banjaluci i Prijedoru radnih mjesta na kojima bi se mogli zaposliti. Ako je netko našao neko zaposlenje na izgradnji puteva, u šumama i sl., bilo je to tako malo plaćen rad da se nije isplatilo ni raditi. Moja braća Ljubomir, Dušan i Milak radili su na sječi šume u planini Kozara, Boriji, kod Šipraga i uvijek su se vraćali nezadovoljni, jer su im predradnici otimali deo od one male zarade. Tužiti se nije imalo kome, niti je tko tome posvećivao pažnju. Koliko je meni poznato, dva su seljaka odlazila na rad u Francusku, a 4-5 povremeno na gradnju puta Beograd-Subotica, i to je bilo sve.
U takvim uslovima života naši preci ipak nisu odustajali od toga da imaju dosta djece. Moram napomenuti da su to bili nepismeni seljaci i neprosvijećeni da bi mogli planirati rađanje i porodicu.
U bližoj okolini nije bilo škole sve do 1929. godine, i to daleko od moje kuće 5 km, a bilo ih je iz mog sela koji su u školu pješačili svaki dan po 7 km – đaci iz Rogića i Kuzmanovića. Mnogi roditelji ni tada nisu dali svoju djecu u školu i radi toga što je bila toliko udaljena. U selu Slavićka, od oko 180 kuća 1929. godine nismo imali nijednog čovjeka koji je završio osnovnu školu – razreda koliko se tada išlo u osnovnu školu. Bilo je nekoliko ljudi koji su bili samouki i tek su mogli malo šta pročitati.
Starješina sela Slavićka, Vojislav Ritan,bio je potpuno nepismen iako je to bio vrlo pametan čovjek, veliki govornik i vrlo ugledan čovjek. Ali on je, noseći razne pozive, svojim ih posebnim znakovima obilježavao, i nikada se nije dogodilo da pošta zakasni ili da je pogrešno podijelu u selu. Nije bilo poštara, već je sva službena pisma, pozive i rješenja donosio i dijelio knez – tako sno ga zvali.
U selu Jelićkoj 1929. godine izgrađena je osnovna škola sa jednom učionicom, stanom za učitelja i ostalim nus prostorijama, bez kabineta i pomoćnih sredstava za nastavu. Kako je koja godina nailazila, upisivani su đaci u školu, ali su se preko cijelog dana nalazili zajedno u jednoj učionici četiri razreda. Bilo je to stvarno teško učitelju, ali oni su tada taj svoj zadatak sa mnogo volje i ljubavi za svoj poziv izvršavali. Posebno se sjećam učitelja Aleksandra Đukića, Crnogorca, prema pismima koja sam predavao upamtio sam da je pisao u Berane, današnji Ivangrad u ulicu Cara Dušana.
Učio nas je od jutra do večeri. Bio je strog, ali je uživao u znanju svojih đaka. I sada kada o njemu razmišljam, pitam se koji su razlozi bili njegovom tako upornom i predanom radu sa đacima. Mogu samo pretpostavljati da se radilo o čovjeku naprednih ideja.
Planina Kozara se nalazi u sjeverozapadni dijelu Bosne i Hercegovine. Svojom visinom, prostranstvo i ljepotom dominira tim područjem, iako visina ni jednog od njenih vrhova ne prelazi 1000 m nadmorske visine. U širem području, Kozara kao brežuljkasti predio ispresjecan dolinama i omeđen rijekama (Savom na sjeveru, Vrbas na istoku, Unom na zapadu te Gomjenicom na jugu) predstavlja tzv. otočni planinu.
NACIONALNI PARK “Kozara”
Centralni dio planine proglašen je Nacionalnim parkom 1967. godine s površinom od 3494,51 ha. Iako su temeljni razlozi proglašenja navedenog prostora Nacionalnim parkom bili u tadašnje vrijeme povijesni aspekti i značaj šume Kozari sa historijski značajnih događaja iz drugog svjetskog rata, samo područje ima i velike prirodne, kulturne, rekreacijske i mnoge druge vrijednosti.
Manastir GOMIONICA
Manastir, od prije 1536. godine, nalazi se kod Bronzanog Majdana, 42 km zapadno od Banjaluke. Krajem XIX vijeka u kupola, ispod sloja zidnog slikarstva iz oko 1870. godine, otkrivene su starije freske. Pozlaćeni gomionički srebrni krst iz 1640. godine, nalazi se u kolekciji Londonskog sveučilišta. Danas je ovo jedini ženski manastir na području SZ Bosne.
EKO CENTAR “LJEKARICE”
Eko-centar “LJEKARICE” je osnovan s ciljem da modernog čovjeka vrati prirodi. Na ovom prostoru postoji 10 bazena, pogodnih za ribolov i sportove na vodi, a jedan bazen je uređen za kupanje. Šume su bogate šumskim plodovima i divljači (fazan, divlja patka, vjeverica, zec, lisica, SRNA itd..). Veliki broj izvora i potočića bogati su riječnim rakovi, školjka i ribom.
BANJA LUKA
Banja Luka je s oko 250.000 stanovnika najveći je grad Republike Srpske (jednog od dva entiteta u BiH) i drugi po veličini u Bosni i Hercegovini. Smještena je u kotlini na 164 m nadmorske visine, na prijelazu između dinarskih planina na jugu i Panonskog basen na sjeveru. Banja Luka je oduvijek bila tranzitni grad koji je spajao srednju Europu i Jadransko more. Udaljena je od Zagreba 190 km, Beograda 350 km i Sarajeva 234 km.
